Vikendica ili kako se službeno u zemljišnim knjigama nazivala „kuća za odmor“ doživjela je svoj vrhunac u socijalističko-jugoslavenskoj eri naših protora, ali u današnje vrijeme je u potpnoj stagnaciji. Vikendica je predstavljala svojevrstan spoj socijalističkog i kapitalističkog miksa prisutnog u jugoslavenskom društvu. Ona je bila bijeg iz „sve je naše“ u „samo moje“ i čiste ljudske potrebe da ima nešto i „svoje“, pored svega kolektivnog što je bilo „naše“

Vikendica je manja kuća za odmor, objekat namijenjen stanovanju izvan mjesta stalnog boravka. Najčešće se nalaze izvan većih gradova u okolini koja pogoduje opuštanju i rekreaciji, okružena zelenilom.

Termin (skovan prema engleskom "Weekend") je ušao u naš jezik (kao i druge jezike jugoslavenskih naroda) negdje 1950-ih godina. Popularan postaje u slijedećoj deceniji, kada veći broj ljudi postaje sposoban urediti sebi neku vrstu "vikendice".

Životni standard je rastao, zahvaljući razvoju jugoslavenske ekonomije i zaradama gastarbajtera, a kako se u tadašnjem sistemu mogućnosti za produktivno ulaganje novca bile ograničene, novac je ulagan u materijalna dobra. Također, za ljude koji su se preseljavali u grad u razdoblju ubrzane urbanizacije, a u njemu nisu rođeni, "vikendica" je bila veza s rodnim krajem, ili mjesto bijega iz grada "u prirodu", ili "na odmor".

U razdoblju do kraja 1980-ih, tj. raspada Jugoslavije, "vikendica" je postala važan statusni simbol za one koji je posjeduju, i čest predmet snova za one koji je nemaju. Tim su pojmom bili obuhvaćeni objekti u ogromnom rasponu: od malo prilagođenih tradicionalnih brvnara, do pravih vila.

Vikendica ili kako se službeno u zemljišnim knjigama nazivala „kuća za odmor“ doživjela je svoj vrhunac u socijalističko-jugoslavenskoj eri naših prostora, ali u današnje vrijeme je u potpunoj stagnaciji. Vikendica je predstavljala svojevrstan spoj socijalističkog i kapitalističkog miksa prisutnog u jugoslavenskom društvu. Ona je bila bijeg iz „sve je naše“ u „samo moje“ i čiste ljudske potrebe da ima nešto i „svoje“, pored svega kolektivnog što je bilo „naše“.

Vikendice, u modelu koji smo mi imali, bile su i svojevrstan fenomen i karakteristika samo naših prostora. Prije nekoliko mjeseci u izdanju budimpeštanskog Srednjoeuropskog Univerziteta pojavila se kao tema “Yugoslavia’s Sunny Side” u kojem niz stranih i domaćih historičara piše o historiji turizma i odmora u bivšoj državi Jugoslaviji. A unutar izdate knjige nalazi se i tekst historičarke  Karin Taylor pod naslovom “My Own Vikendica - Holliday Cottages as Idyll and Investment” koji tematizira taj po mnogo čemu jedinstveni fenomen jugoslavenske kuće za odmor.

Vikendice u određenom obliku se pojavljuju u još nekim zemljama socijalističkog bloka. U SSSR-u politička elita naslijedila je određene elemente aristokratije i naravno kulturu „kuća za odmor“. Ista kultura može se naći i u Slovačkoj, Českoj, DDR-u, ali u znatno drugačijem obliku nego u bivšoj Jugoslaviji što je posljedica i znatno lošijeg životnog standarda stanovništva u tim zemljama tvrdo komunističko-istočne zone.

Prve vikendice u Jugoslaviji se već pojavljuju krajem pedesetih godina, prvenstveno kod političke i ekonomske elite. Zanimljivo je da se vikendice spominju u dva navrata, u prošlom sistemu, kao politički problem. Prvo je već 1962. šef jugoslavenske tajne službe Aleksandar Ranković upozoriti Centralni komitet Jugoslavije da se fondovi za stambenu izgradnju masovno zloupotrebljavaju i koriste za gradnju vikendica.

Druga, svakako poznata afera, „Afera Neum“ će opet vikendice staviti na dnevni red jugoslavenske političke scene. Te 1988. godine, kada se već nazirao plan raspada Jugoslavije, ta „afera“ će poslužiti kao pokušaj diskreditacije tadašnjeg  bh. partijskog i državnog rukovodstva.

Jedan od prvih vikendaša u Jogoslaviji bio je i sam Josip Broz Tito koji je na brijunskom otoku Vangi sagradio "kuću za odmor".

Vikendice su bile simbol blagostanja, skoro pa jedina moguća investicija, veza sa radnim krajem, iskonska veza sa zemljom, baštom, voćnjakom, prirodom… Treba je posmatrati i kao otpor običnog čovjeka urbanizaciji, betonu, izolovanosti.

Danas je to zaboravljeni simbol, bolje reći ostatak jednog sistema koji je definitivno otišao u historiju, bez dovoljne vremenske i historijske distance da ga pravilno i nepristrasno ocijenimo.

„Vikendaške generacije“ danas su već u trećoj dobi života. Mlađe generacije ili „djeca i unučad vikendica“ danas muče druge muke. Kako kupiti stan? Kako platiti specijalizaciju? Kako do magisterija i bolje pozicije na tržištu rada? Često vikendice danas služe da bi se njihovom prodajom namaknula sredstva za svakodnevne potrebe.

Zlatno vikendaško doba je iza nas. Danas su vikendice privilegija društvene elite. Vjerovatno se nikada više neće vratiti vrijeme u kojem će svaki radnik uz pomoć čekova ili kredita moći ovladati svojim komadićem zelene oaze u prirodi i „kućom za odmor“. Bilo i pamtilo se…