Prosječni birač u bilo kojoj zapadnoj zemlji, čiji je standard života mnogo iznad našega i koga se politika tiče mnogo manje nego svakoga od nas, pored svojih simpatija za neku od političkih opcija, obavezno pravi analizu predizbornih obećanja, te se dobrim dijelom opredjeljuje na osnovu toga

Predizborno vrijeme najveći broj glasača posmatra kao vrijeme kada će dobiti nova obećanja od političkih stranaka, malo se proveseliti na njihovim skupovima, žurkama, okupljanjima i slično, te se nakon 3. oktobra vratiti u kolotečinu.

Veoma mali broj glasača će u ovom periodu za sebe analizirati što je ko uradio, koje obećanje realizovao i da li zaslužuje da mu se ponovo da povjerenje.

Milorad Dodik i SNSD su obećali bolji život građanima RS, ali nisu precizirali kojim građanima. Ako su misli na sebe, obećanje su ispunili, ali ako su mislili na šire građanstvo onda njihovo obećanje nije ispunjeno ni u najmanjoj mjeri. Obećanja o otcjepljenju RS-a nisu ispunjena, niti je RS toj suludoj opciji išta bliže nego prije 4 godine. Dodik, iako nije ispunio ono što je obećao, uradio je nešto što nije: opuhao je budžet RS, uspostavio kontrolu nad svim unosnim poslovima, te istakao svoju ozbiljnu kandidaturu da završi kao njegov/i prekodrinski uzor na koga sve više liči. Ako je to dovoljno da ga se opet podrži, onda ništa.

Haris Silajdžić i njegova SBiH će, ako postoji ikakva logika u ovoj zemlji, doživjeti potpuni i konačni debakl na narednim izborima. Ništa od onoga što je obećavao nije uradio. Ni on, ni ogroman broj njemu odanih ljudi koji su učestvovali u vlasti. Niti je ukinuo entitete, niti je donio ekonomski prosperitet, niti je ukinuo policiju RS, niti je napravio novi Ustav... Floskule i prazne parole, koje nesmanjenom žestinom ispaljuje i danas, više ne prolaze ni kod koga. Kada je Stranka u pitanju, zašto ne reći istinu? Pa to je stranka koja gotovo da ne postoji i takav će joj biti i rezultat.

SDA je, kao i svaki put, i na prošlim izborima obećala blagostanje, veće plate, nova radna mjesta, industrijsku ekspanziju, povećanje životnog standarda... Od svega toga dobili smo Nedžada Brankovića, Ramiza Džaferovića i ostalu kriminalnu ekipu koju je SDA iznjedrila. Ova stranka, kao lider vlasti u FBiH je najdireknije odgovorna za otpuštanje radnika, kolaps budžeta, kriminal i korupciju, nezadovoljavanje potreba socijalnih kategorija, ljudsko ponižavanje običnog čovjeka... Ako iko treba biti kažnjen što se budimo sa pitanjem kako djetetu objasniti zašto ove godine neće ići na more to je SDA.

HDZ BiH, kao i koalicioni partneri, ništa od obećanog nije uradio. Niti je riješio ustavnu poziciju Hrvata u BiH, niti im je dao obećani entitet, niti su formirali kanal sa hrvatskim jezikom, niti su bilo šta drugo realizovali od onoga što su obećali.

Potpuno jednaka stvar je i u slučaju Ljubićevog HDZ-a sa brojevima. Jednako kao i u slučaju Dodika, Silajdžića i Tihića, dvojac Čović - Ljubić je obezbjedio sebi i ljudima koji su im bliski beskonačno mnogo benificija, povoljnih kredita, radnih mjesta, unosnih poslova...

Prosječni birač u bilo kojoj zapadnoj zemlji, čiji je standard života mnogo iznad našega i koga se politika tiče mnogo manje nego svakoga od nas, pored svojih simpatija za neku od političkih opcija, obavezno pravi analizu predizbornih obećanja, te se dobrim dijelom opredjeljuje na osnovu toga.

Ukoliko bi se nešto slično, makar u mnogo manjoj mjeri, desilo u Bosni i Hercegovini, teško bi bilo očekivati da i jedna od gore spomenutih pet stranaka vlasti, ponovo osvoji dovoljan broj glasova da tu i ostane. Realno govoreći, takva biračka svijest kod nas nije razvijena, ali osjeća se nešto u zraku, u opštoj atmosferi. Osjeća se da bi se birači mogli početi, umjesto na osnovu imaginarnih obećanja, početi opredjeljivati na osnovu realnih projekata, programa, ali i ispunjenih/neispunjenih obećanja.

U tom slučaju i političari bi bili odgovorniji, a i mi bi sasvim sigurno imali bolju vlast.