Zahvaljujući se Tadiću i Josipoviću na lijepim željama vezanim za cjelovitost i suverenitet BiH, Željko Komšić je iznio svoj stav da i on podržava cjelovitost i suverenitet Hrvatske i Srbije bez Kosova, te poručio dvojici kolega da bi trebalo da se bave svojim zemljama i problemima kojih imaju i previše, a ne Bosnom i Hercegovinom

Za svaku državu, pa samim tim i Bosnu i Hercegovinu, veoma su važna politička kretanja u bližoj okolini. U tom kontekstu treba biti pošten pa reći da regionalne političke okolnosti, kada je naša država u pitanju, nisu bile bolje u posljednjih 20-tak godina. To ipak ne znači da je situacija savršena.

Hrvatska, zbog čije se pogrešne politike prema BiH izvinuo i sam predsjednik Ivo Josipović, danas nema ranije često izražavane pretenzije na teritorij koji joj ne pripada, te čak šalje veoma jasnu poruku da je Sarajevo, a ne Zagreb ili Beograd, mjesto gdje svi građani BiH trebaju „ostvarivati svoja prava“. Pored toga, Jospović predstavlja političko osvježenje za našu regiju i sigurno nije čovjek loših namjera.

Današnja politička elita u Srbiji je, za razliku od godina i političkih garnitura koje su ostale iza nas, između Brisela i Banjaluke za svoj prioritet konačno izabrala Brisel. Boris Tadić, s vremena na vrijeme bljesne i svojim potezima podsjeti na Zorana Đinđića. Ipak, taj bljesak, po pravilu, traje veoma kratko, a onda se Tadić prestroji na kolosjek politike koja je manje vizionarska, a više opšteprihvatljiva narodnim masama u Srbiji. Ali ipak, i ovakav Tadić je mnogo bolji od raznih Miloševića, Koštunica, Nikolića...

Crna Gora ima korektan stav prema Bosni i Hercegovini. Ova država strogo vodi računa da ni jednim svojim potezom ne napravi nešto što bi kod nas izazvalo trzavice, pa makar i nepotrebnu diskusiju.

Regionalna činjenica je da su Srbija i Hrvatska intenzivirale aktivnosti na normalizaciji međusobnih odnosa. To je nešto što treba pozdraviti. Također je fakat da je Bosna i Hercegovina česta tema ovih susreta. To im dođe nešto kao: „Daj da nađemo neku temu koja nas se podjednako (ne)tiče, dok "probijemo led" i dođemo do trenutka kada smo spremni otvoriti pitanja koja su stvarni problemi između Hrvatske i Srbije.“

Ne možemo i ne trebamo nikome zabraniti da razgovara o nama, ali se mora reći da Tadić i Josipović u posljednje vrijeme pretjeruju uzimajući za sebe ulogu koja im realno ne pripada, ulogu ljudi koji dijele savjete, time čak i pretendujući da uređuju odnose u BiH. Sve da je u najboljoj namjeri, previše je.

Nekoliko ovakvih istupa i izgovorenih poruka da Srbija i Hrvatska „podržavaju cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine“ je, logično, naišlo na odobravanje u Bosni i Hercegovini. Međutim, ovakve poruke su postale za prosječan ukus malo prečeste pa smo se počeli pitati: Zašto ovo stalno ponavljaju? Zar se to ne podrazumijeva? Pa koja je uopšte druga mogućnost? Da kažu da ne podržavaju suverenitet i da bi se opet malo igrali agresije?

Jednako kao i sve dobronamjerne građane, ovaj Srbijansko – Hrvatski ljubavni ples, preko leđa Bosne i Hercegovine, iziritirao je i Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH koji je već i ranije pokazao da je političar sa urođenim instinktom za reakciju kada aktivnosti u regiji, a koje se tiču Bosne i Hercegovine, pa makar bile i u dobroj namjeri, postanu politički neukusne.

Zahvaljujući se Tadiću i Josipoviću na lijepim željama vezanim za cjelovitost i suverenitet BiH, Željko Komšić je iznio svoj stav da i on podržava cjelovitost i suverenitet Hrvatske i Srbije, ali bez Kosova, te poručio dvojici kolega da bi trebalo da se bave svojim zemljama i problemima kojih imaju i previše, a ne Bosnom i Hercegovinom.

Kako se moglo i očekivati uslijedile su brojne reakcije, pa i protestna nota koju je našoj zemlji uputila Srbija. Komšićev lični stav je očigledno veliki problem za Srbiju, kao i za jedan broj stanovnika BiH kojima su omiljeni stihovi  „...ko da mi uzme iz moje duše Kosovo...“.

Možda bi to i trebali razumjeti da istovremeno ne svjedočimo, od strane srbijanskih i hrvatskih medija glorifikovanoj, „povijesnoj posjeti“ Srbiji od strane Ive Josipovića, gdje gotovo svi „zaboravljaju“ da je Hrvatska među prvima priznala Kosovo. Zvanično priznanje Kosova od strane Republike Hrvatske za Tadića nije problem, ali jeste stav Željka Komšića. Kako licemjerno.

Vrlo brzo su otvorene i debate o ovom događaju. Pored podrške Komšićevom potezu iznesena su i mišljenja da je (opet) postupio nediplomatski, te da je pominjanje Kosova višak i dosipanje soli na ranu, posebno imajući u vidu izostanak koncenzusa po tom pitanju u Bosni i Hercegovini.

Ima i onih koji podsjećaju na Komšićeve umjerene izjave nakon osamostaljenja Kosova kada je rekao da će BiH vjerovatno biti jedna od posljednjih država koja će priznati novonastalu državu, te ovo tumače kao pokaznu vježbu čiji je cilj da ukaže dvojici predsjednika kako može biti nezgodno kada se neko drugi miješa u unutrašnja pitanja vaše države. 

Ipak, činjenica je jedna. Željko Komšić je, bez obzira koliko ona za njih bila bolna, očitao lekciju Tadiću i Josipoviću.

Nadati se da će izvući pouku iz svega ovoga, te da će njihovi budući razgovori o Bosni i Hercegovini podrazumijevati prisustvo predstavnika BiH,  kao i da će ti isti razgovori služiti nečemu mnogo konkretnijem od reklamiranja pomenutnog dvojca kao regionalnih lidera.

Bar sad znaju da postoji neko ko, uvažavajući njihovu dobru namjeru prema Bosni i Hercegovini, ipak umije prepoznati kada se pređe granica i zna reći „Ne preko naših leđa!“. Diplomatski ili ne, manje je bitno. Važno je da shvate poruku.