Posljednjih dana svjedoci smo izjava da je Tihić „Tadićev čovjek u Bosni“, da je ponižen od beogradske konobarice, a možda u predstojećem periodu saznamo i da nije Bošnjak. Ne bi nas iznenadilo da neki kvazi-naučnik na stranicama Avaza ili Globala dokaže da Tihić nije ni ljudsko biće, već neki robot sastavljen u Slobodi iz Čačka kojim daljinskim upravljačem upravlja Tadić ili, još efektnije, Toma „Grobar“

Jedan od najprljavijih, najbezobzirnijih i najglasnijih medijsko-političkih sukoba dešava se na relaciji Radončićevog Saveza za bolju budućnost BiH i Tihićeve Stranke demokratske akcije. Njih dvojica, predstavljeni kao ekskluzivni opunomoćenici u amanetu rahmteli Alije Izetbegovića, mjesecima uveseljavaju čitatelje, slušatelje i gledatelje.

Fahrudin Radončić, kao „korektivni faktor“ Bošnjaka, neko ko će Bošnjake „utjerati u suru“, u tom, kod nas još neviđenom medijskom ratu, ne bira sredstva. Kroz svoja usta (čitaj „Dnevni avaz“ i „Global“, gledaj i slušaj TV Alfu), ne libi se provlačiti Sulejmana Tihića, Mirsada Kebu, Asima Sarajlića i sve ostale iz „prvog SDA safa“, koristeći pri tom hrpu izmišljotina, laži, uz po koju činjenicu koja ostaje na marginama izrečenog žutila.

Samoproklamovani bh Berluskoni iz dana u dan vrijeđa i omalovažava sve one koji su makar jednom bili ličnost dana u njegovim tiskovinama ili smo barem mogli saznati gdje ljetuju i šta moraju imati u frižideru. Mediji u njegovom vlasništvu, kršeći Bogom i esnafom date kodekse i pravila, u samo par kartica teksta spremni su uništiti ugled, život i moralni integritet svakoga koga Vođa prepozna kao legitimnu metu.

Radončić je svjestan da svojim iživljavanjem nad SDA i Tihićem (u političkom i fizionomskom smislu) gubi jedan broj svojih vjernih čitatelja, ali smatra da je to poštena cijena za izborni uspjeh koji mu takvi napadi na svog političkog oponenta eventualno mogu donijeti. Posljednjih dana svjedoci smo izjava da je Tihić „Tadićev čovjek u Bosni“, da je ponižen od beogradske konobarice, a možda u predstojećem periodu saznamo i da nije Bošnjak. Ne bi nas iznenadilo da neki kvazi-naučnik na stranicama Avaza ili Globala dokaže da Tihić nije ni ljudsko biće, već neki robot sastavljen u Slobodi iz Čačka kojim daljinskim upravljačem upravlja Tadić ili, još efektnije, Toma „Grobar“.

Može li se u ovo povjerovati? Dosadašnja iskustva sa publikom kojoj se Avaz i Alfa obraćaju govore da u to ne treba sumnjati, ali postoji jedan momenat na koji Radončić nije obratio dovoljno pažnje. Narod je sklon iskazivanju simpatija prema žrtvama. Ma koliko političar kao profesija bio degradiran i omržen među „običnim“ svijetom, kada postane žrtva – postane i na neki neobjašnjiv način simpatičan! Tako je i sa Tihićem. Katastrofalni rezultati vlasti na svim nivoima, a za šta golemu odgovornost ima upravo SDA, ali i sam Tihić, padaju u drugi plan i taj isti Tihić postaje neko „koga treba zaštititi pred naletom poslijeratnog tajkuna Radončića“.

Fahrudin Radončić treba da zna da je jedan Silvio Berluskoni, a da je svijet pun Bogoljuba Karića i sličnih „političara u pokušaju“ kojima je izlet u politiku dokazao da „uspjeh“ na jednom polju, ekonomskom, ne vodi nužno ka uspjehu na političkom polju. Karić je gubitkom političke bitke izgubio svo svoje ekonomsko carstvo, koje je bilo nekoliko desetina puta veće od Radončićevog.

Radončić je ušao u borbu iz koje nema povratka. Nakon izbora za Radončića bi mogla da vrijedi ona – ili bos ili hadžija. Na ruku mu ide razjedinjenost njegovih političkih protivnika na bošnjačkoj desnici, prije svega SDA i SBiH. S druge strane, činjenica je da svaki broj jednog od njegovih izdanja značajno smanjuje njegov koalicioni potencijal. U planiranju postizbornih saveza ograničavati se na stranke koje za svoj cilj imaju pridobijanje biračkog tijela porijeklom iz Sandžaka (BPS) i odbjeglih SDP-ovaca oličenih u Nerminu Pećancu i njegovom SDU, ravno je političkom samoubistvu. Zato Radončiću jedino preostaje da sve svoje finansijske i intelektualne resurse usmjeri u nešto što mnogi već sada s pravom nazivaju „najprljavijom predizbornom kampanjom koja je viđena u Bosni i Hercegovini u doba višestranačja“.

Zaključak ovog komentara na politički rat između SBB i SDA nije napisan. Njega će napisati njihovo (zajedničko) biračko tijelo na predstojećim izborima.

Cilj ovog teksta nije odbrana Tihića od Radončića, već želja da se ukaže na opasnost od „lajavaca“, kvazi-novinara i ljudi koji mogućnost pisanja u tiražnim dnevnim novinama koriste za igranje sa tuđim sudbinama i životima na bazi fabrikovanja izmišljotina i neistina.

O SDA, Tihiću, Izetbegoviću i njihovoj neospornoj odgovornosti za katastrofalno političko i ekonomsko stanje u Bosni i Hercegovini ćemo drugom prilikom, nadugo i naširoko.