Ovih dana imamo priliku pratiti mučne pregovore hrvatskih političkih stranaka o zajedničkom kandidatu za Predsjedništvo BiH u kojima je glavni cilj ne biti kriv što nema dogovora, budući da im je svima jasno da do dogovora neće doći. Ako danas postoji i jedan političar kome je reizbor zagarantovan, onda je to Komšić. Dragan Čović je spreman učiniti sve da to pokuša osujetiti

Slušamo ovih dana kako se ponovo pokreće tema ustavnih promjena. Na prvu, rekao bi čovjek, vladajuće elite brinu o državi.

Međutim kada se malo bolje razmisli, shvatimo da su samo prije nekoliko mjeseci imali praktičnu priliku da pokažu ko se za šta zalaže kada je Ustav u pitanju. I pokazali su. Jedni su se zalagali za funkcionalniju BiH, drugi da ostane ovakva kakva jeste, dok su treći podržavali da se postigne bilo kakav dogovor, pa makar i na gore.

I sve je to prošlo. Poslana je jasna poruka da će prva naredna prilika za izmjenu Ustava biti nakon izbora 2010. godine kada će neka nova vlast, potpuno drugačija ili možda neka koja će čak i ličiti na ovu, preuzeti odgovornost za promjenu Ustava Bosne i Hercegovine.

Ali u čemu je onda fol? Zašto je to svakodnevna tema kada je svima jasno da od promjene Ustava do izbora nema ništa.

E pa imaju dva razloga. Prvi je presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu kojom je naređeno državi Bosni i Hercegovini da otkloni diskriminirajuće odredbe u Ustavu koje su do sada onemogućavale bošnjacima, hrvatima i ostalima iz RS, kao i srbima i ostalima iz FBiH da se kandiduju za Predsjedništvo BiH. Ova presuda je jasna kao dan i mora biti implementirana.

Pitanje je samo da li će biti moguće to učiniti do početka maja kada je krajnji rok budući da svi zakoni koji se tiču izbora moraju biti usvojeni 6 mjeseci prije izbora. Po svemu sudeći neće. Međutim, nigdje u presudi ne piše do kada treba korigovati Ustav, tako da to, i pored velikih pritisaka da se Ustav mijenja odmah, neće biti nešto zbog čega će BiH moći biti kažnjena kako se mogu čuti najave.

Drugi razlog zbog čega se govori o ad-hoc promjeni Ustava je ipak mnogo važniji. Naime, koristeći presudu kao paravan, neki od političara pokušavaju loviti u mutnom.

Tako recimo, Sulejman Tihić pokušava da izbor članova Predsjedništva prebaci u Parlament kako bi iz utrke eliminisao Harisa Silajdžića čija stranka će doživjeti brodolom na narednim izborima, ali on ipak ima značajne šanse da pobijedi na direktnim izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Do sada se Tihić pokazao kao čovjek koji je spreman bukvalno sa svima napraviti dogovor, ali i taj dogovor prekršiti. Isto važi i za stavove koje je zastupao. Da li će zbog svoje fotelje biti spreman prodati državu, vidjet ćemo vrlo skoro.

Paralelno sa Tihićem, sličnu ideju imaju i stranke sa hrvatskim predznakom. I oni bi da se član Predsjedništva BiH bira iz Parlamenta. To im je izlazna varijanta iz ćorsokaka u koji su upali u dogovorima za zajedničkog kandidata koji bi se pokušao suprotstaviti Željku Komšiću.

Ovih dana imamo priliku pratiti mučne pregovore hrvatskih političkih stranaka u kojima je glavni cilj ne biti kriv što nema dogovora, budući da im je svima jasno da do dogovora neće doći. Ako danas postoji i jedan političar kome je reizbor zagarantovan, onda je to Komšić. Dragan Čović je spreman učiniti sve da to pokuša osujetiti.

Zajedničko za Tihića i Čovića je to što ni jednom ni drugom nije stalo za stvarno otklanjanje diskriminacija u BiH, jer da jeste pokazali bi to na primjeru kantona u kojima samostalno vladaju i gdje im za takve aktivnosti ne treba ničija saglasnost. Samo im treba dobra volja. Na žalost, te dobre volje kod njih nema, tako da sve što rade za pozadinu ima lični interes.

Milorad Dodik, Čovićev i Tihićev politički mentor će im pružiti podršku za njihov plan. Ni on neće otkloniti diskriminaciju u RS-u, gdje to može uraditi samostalno. Rađe će se dogovarati sa Tihićem i Čovićem sa zajedničkim ciljem da se ne dogovore.

I opet dolazimo do prudske trojke koja pokušava BiH skrojiti po svojoj mjeri. Da li će im uspjeti ovoga puta, ostaje da se vidi.