Izborna nam je godina i svakim danom će biti sve zanimljivije posmatrati naše političare kako se bore za vlast. Obećavaće i dalje kule i države dok će istinski prioriteti ostati izgubljeni u nacionalističkoj retorici

Kada svako malo svijet zadesi katastrofa udarnih razmjera pitam se gdje je pravda, Bog, zašto i kud baš njih?

Gledavši CNN ili bilo koju drugu televiziju, vidim samo statističke podatake o tome gdje, na koji način i koliko je ljudi stradalo.

U isto vrijeme pomislim kako je u našoj zemlji bio rat i siguran sam da se neko, negdje, nekad zapitao isto pitanje dok je gledao krizu na Balkanu na CNN-u početkom devedesetih.

A kada se umorim od svjetskih crnjaka, na našim programima me dočeka Milorad Dodik saga, politički problemi, ekonomska kriza i EU nadanje?

Jedno je sasvim sigurno, svako svoju brigu vodi. Brige proporcionalno ogromnih razlika. Pred očima nam prolaze godine, energija i trud u stremljenju da će se nešto promijeniti, te da ćemo napokon krenuti naprijed.

Budućnost naše države je u EU ali za ovaj svečani čin će trebati još mnogo rada, što naši političari baš i ne poznaju. Oni čak ne žele da slušaju o instrumentima predpristupne pomoći, decentraliziranom sistemu upravljanja fondovima EU i raznim drugim programima, gdje predviđeni milioni eura pomoći za projekte od velike važnosti stoje, vape. Kako više vremena odmiče tako se i kriteriji za ulazak zaoštravaju, a već je očigledno da će BiH se posmatrati kao poseban slučaj.

Mišljenja sam da svi čekamo novu priliku, pokušavamo ju dobiti, pa da pokažemo šta znamo. Mogu reći da je mnogo takvih u našoj državi, samo čekaju tu jednu priliku da dođu do izražaja.

Izborna nam je godina i svakim danom će biti sve zanimljivije posmatrati naše političare kako se bore za vlast. Obećavat će i dalje kule i države dok će istinski prioriteti ostati izgubljeni u nacionalističkoj retorici. Mediji će uredno sve prenositi, barem oni objektivniji, pa i najprljaviji veš, jer u našoj zemlji, kada se radi o političkoj kampanji, pravilo je da nema pravila. Nažalost, ono što danas imamo i sa čim se susrećemo, uglavnom je samo iluzija dijaloga i iluzija demokratije.

A narod je kriv! Kriva je vječita apatija, letargija i druga zvučna stanja u kojem se nalaze bosanskohercegovački birači svih demografskih kategorija. Vidjet ćemo da li su ove četiri godine u toku kojih smo savršeno nazadovali i nimalo prosperirali bile dovoljne da se promijeni svijest i počne drugačije razmišljati.

Kada sjedim na kafi i pričam o ovoj temi, uvijek čujem jedan te isti argument, a to je da živimo u nepismenoj državi koja nikad neće biti u stanju da prepozna nijedan drugi prioritet osim onih nacionalnih. Meša Selimović je savršeno opisao okrutni svijet u kojem živimo, a kaže: "Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačiji“. Sigurno se može odnositi na pojedine!

Ne ide, ali bar pokušavam, su samo neke od riječi kojima možemo utješiti naše neuspjehe. Ali na žalost, naša vlast neće utješiti mnoge koji su ostali bez posla ili ga prosto ne mogu dobiti, mlade koji ne studiraju u normalnim uvjetima i ne mogu nigdje otputovati, a na odlasku u suton nam neće ni reći zašto smo sve daljnji od željnih europskih standarda, ekonomskog rasta, jedinstva i bolje budućnosti. Zašto? Zato što su nas upravo oni tu i doveli!

Bojim se da ne budu nagrađeni za sav taj nerad jer ću se opet pitati gdje je tu pravda i šta preostaje? Stoga nemam lijepih riječi za kraj, osim kad ne ide, ipak dalje pokušava(jte)m.