Međuvjerski dijalog i liječenje traume
Protekle sedmice održan je međuvjerski susret na temu: Međuvjerski dijalog i liječenje traume u organizaciji Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci
Tekst: A A A



Mali koraci
Međuvjerski dijalog i liječenje traume

Objavljeno 25.03.2017 u 21:21

Protekle sedmice održan je međuvjerski susret na temu: “Međuvjerski dijalog i liječenje traume” u organizaciji Udruženja za dijalog u porodici i društvu „Mali koraci“.

Ovo je bio još jedan od međuvjerskih razgovora u nizu koje Udruženje “Mali Koraci” organizuje zadnje tri godine, a koji imaju za cilj javno komuniciranje stavova u oblasti religije, vjere, te dijaloga različitih svjetonazora.

Teme koje međuvjerski razgovori obrađuju protežu se od spiritualnih pitanja poput ljubavi i Smrti do tema kao što su životi poslanika/proroka, te vjerske knjige.

Kako dijalog među različitima može doprinijeti iscjeljenju duše, približili su predavači koji direktno i indirektno rade upravo na putu smanjivanja uzroka trauma kod ljudi.

Fra Ivo Marković, bosanski fratar, univerzitetski predavač koji je zbog svog zalaganja za pomirenje i normalizaciju života , dobitnik i priznanja “Mirotvorni djelatnik” Američkog centra za međureligijsko razumijevanje, govorio je na temu interreligijskog dijaloga i liječenja vjerom.

“Religija proizvodi smisao života. Nisam bačen na Zemlju, imam svrhu, potičem od Ljubavi – Boga.” – rekao je na početku izlaganja.

“Postoji razlika između institucionale religije i prave religije. Istina je ključ. Religija je pravo iskustvo vjere. To znači da imam neko iskustvo komunikacije s Bogom. Kada moj sagovornik ima isto iskustvo i mi komuniciramo to je zajednica vjernika. Kada institucija zaboravi Izvor, institucija zarađuje na Bogu i na vjeri. To je danas kod nas u krizi. Ja smatram da je ova institucionalna kriza vjere najblagoslovljeniji trenutak i jedini izlaz da ovo što se veže za religiju ne propadne. Vjernici su uvijek malo stado, sol zemlje. Malo je pravih vjernika, ali ono malo što ih ima i oni koji imaju iskustvo vjere, to je nevjerovatna moć. Institucija naraste i dođe do ateizma. Onda pada institucija i sad smo u toj fazi. Ja tu fazu smatram blagoslovom. Doći će do pročišćenja, i po mom sudu, samo do afirmacije vjere. “ - zaključio je fra Ivo.

Uzrok većine psiholoških, emocionalnih problema leži u traumi. Trauma je doživljaj poraza, subjektivni doživljaj koji uključuje istovremeni doživljaj da smo životno, emocionalno ili fizički ugroženi i doživljaj da povodom toga ništa ne možemo uraditi, pobjeći, spasiti se, izbjeći tu situaciju koja nas ugrožava. To može biti situacija koja nam se lično dešava ili kao uzrok posmatranja drugih osoba koje doživljavaju trauma, te se posmatrač identifikuje i na taj način doživljava traumu.

Čak i ako se desila prije dvadeset, trideset godina prije sadašnjeg trenutka, trauma može da traje jednako, jer je upisana u našem tijelu, odnosno memoriji. Većina ljudi nije u stanju prirodno, spontano da otpusti traumu već se s njom bori i nastoji da je supresuje i pobijedi usljed čega se

javljaju anksioznost ili depresija kao signali da je supresija neodrživa. Tada osoba priseže lijekovima, alkoholu, cigaretama ili drogama.

Za vjernike je depresija nepostojeća solucija, jer vjernici sve vide kao iskušenje i tako prihvataju Božiju volju i ne gube nadu u Milost.

Život sam po sebi nema smisla. Smislenim ga čine različite stvari koje nas čine sretnim i zadovoljnim. Nekom je smisao života obrazovanje, nekom posao, nekom ljubav, nekom djeca, nekom samo igre, ali svaki od ovih davaoca smisla imaju mogućnost da nestanu, što se u slučaju dešavanja mimo naše volje, definira kao život koji nema smisla. Upravo vjernici vjeruju u “ viši smisao” i često životne krize ne doživljavaju kao ultimativni krah, jer smisao koji oni vide, obuhvata svaki drugi smisao.

“ Kada se neka trauma dešava nama, nekako se i nosimo s tim, ali kada se dešava nekome koga volimo, to je onda deset puta gore. Trebalo mi je da prođem kroz teško životno iskustvo da shvatim da Bog ima razlog što sam tu i da će sve jednoga dana dobiti smisao. “ – rekao je Dejan Aždajić, jedan od pokretača međuvjerskog dijaloga koji trenutno na Oxfordskom univerzitetu radi doktorat iz oblasti islama u Bosni i Hercegovini.

Jedna od direktnih posljedica ratnih dešavanja u BiH jeste povećan broj oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja. Stručnjaci kažu da bi se ovaj problem, bez odgovarajućih programa prevencije mogao prenijeti i na buduće generacije. A takvih programa za sada nema, barem ne u dovoljnom broju, a malobrojnim trauma centrima koji rade sa ljudima koji žele pomoć, prijete zatvaranja zbog političko-društvenog uvjerenja da su bespotrebni.

U BiH se o posljedicama ratnih trauma govori uglavnom nakon vijesti o životnim dramama u kojima ljudi suočeni sa PTSP-om izgube svaku nadu i na kraju dignu ruku na sebe.

“ Žrtva je bespomoćna u trenutku nekog nasilja koji doživljava, ali nakon toga više nije žrtva. Ona preživljava i izdiže se iznad toga. Bespomoćnost ostaje u prošlosti, a žrtva nakon procesuiranja nasilja ima moć nad sobom i preživljenim okolnostima . Stoga je vrlo pogrešno žrtve koje su preživjele neko nasilje kontinuirano nazivati žrtvama i na taj način ih vraćati u to bespomoćno stanje iz kog su izašli. “ – rekla je u toku svog izlaganja mr. Naira Jusufović, psihoterapeutkinja i trenerica nenasilne komunikacije.

“ Živimo u društvu traumatiziranih građana, u društvu u kojem je strah najbolji način manipulacije. Trauma se prenosi frekvencijama tijela bez govora o trauma, te tako djeca mogu živjeti traume svojih roditelja. Razumjeti zašto nam je neko učinio nažao je jedini put ka pravom oprostu,sve drugo su puke formalnosti. “ – dodala je Jusufović.

Traumu uzrokuje i odsutstvo sigurnosti.

“Jedina istinska sigurnost je – povjerenje. Kada “ po Vjeri” (kako nastaje riječ povjerenje) nekog drugog vjerujemo u njegovo srce. Vjera nas tjera i obavezuje da vjerujemo jedni drugima. Hajde da “muhabetimo”, kako bi se reklo u u Bosni i Hercegovini, a prevod te arapske riječi je je aktivni i iskreni razgovor s ljubavlju. “ - istakla je mr. Amra Pandžo, mirovna aktivistica i trenerica nenasilne komunikacije i transformacije konflikta

Susret je bio podržan od strane Fondacije Konrad Adenauer i održan u njihovom prostoru, a prisutnima se obratio i direktor Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u BiH, dr. Karsten Dümmel koji je pored riječi podrške skupu govorio i o dešavanjima u svom životu koji potpadaju pod temu skupa, pominjući dane koje je proveo u zatvoru u DDR-u.

“ U procesu pomirenja, jako je važno moći pogledati osobi u oči i spoznati šta ta osoba misli i osjeća. “ – zaključio je dr. Dümmel.

Da je tema ove večeri bila od velike važnosti, posvjedočila je prepuna sala pripadnika različitih generacija, dijelom i onih čiji su životi obilježeni traumama.

Na kraju predavanja, prisutni su imali mogućnost postavljati pitanja predavačima, a neka pitanja su bila direktno vezana za traume koje su posljedica ratnih dešavanja u BiH.

Ovaj panel je svojevrstan dokaz kako se o ovoj temi treba i mora govoriti javno kako bi se ovom problemu pristupilo ozbiljno i kako bi ljudi koji se bore sa nekom traumom osjetili više motiva i podrške da se obrate stručnjacima .

“Razgovorom svoje strahove, sumnje i terete prenosimo u stvarnost. I ponekad je to sve što je potrebno da se ne bismo osjećali da smo sami na svijetu, već da smo – svijet. A iscjeljenje pojedinca jednako je iscjeljenju društva“ bio je zaključak održanog panela.


(MOJportal)