Jesmo li društvo koje još uvijek nije zrelo da na čelu općine, grada, države ima ženu?
Aktuelni su lokalni izbori 2016. Na listama za načelničke pozicije zastupljeno je vrlo malo žena, konkretnije u Kantonu Sarajevo su samo dvije, obje kandidatkinje za Općinu Novi Grad, Edita Sulejmanović (SDPBiH) i Lejla Brčić (Naša stranka)
Tekst: A A A



Esad Bajtal
Jesmo li društvo koje još uvijek nije zrelo da na čelu općine, grada, države ima ženu?

Objavljeno 29.07.2016 u 07:27

Aktuelni su lokalni izbori 2016. Na listama za načelničke pozicije zastupljeno je vrlo malo žena, konkretnije u Kantonu Sarajevo su samo dvije, obje kandidatkinje za Općinu Novi Grad, Edita Sulejmanović (SDPBiH) i Lejla Brčić (Naša stranka).

Prema dosadašnjim izjavama obje kandidatkinje u “izbornu bitku” ulaze samouvjereno i sa konkretnim prijedlozima.

Edita Sulejmanović (SDPBiH) magistrica je zračnog prometa. Na društvenim mrežama pokrenula je inicijativu građanima da je pozovu na dijalog, odlučna da trajno riješi problem sa kojima se naše komšije i sugrađani susreću, ne samo parcijalnom realizacijom projekata pred izbore.

Lejla Brčić (Naša stranka) po zanimanju pravnica, pozvala je građane da izađu na izbore, upozoravajući na poraznu činjenicu kako su načelnici birani sa oko 20% od ukupnog broja glasova.

Sa prof.dr. Esadom Bajtalom smo razgovarali o položaju žena u javnom/političkom životu.

Razgovarala: Anela Ramić-Šabanić/ saradnica portala 

MOJportal: Profesore Bajtal, jesmo li društvo koje još uvijek nije zrelo da na čelu općine, grada, države ima ženu? Je li do samih žena ili eventualno do stranke/partije koje imaju ili nemaju povjerenje u ženu?

Bajtal: Pitanje je, na prvi pogled vrlo jednostavno, ali odgovor ne može biti takav, i logički podrazumijeva ozbiljan istraživački pristup da bi se došlo do koliko-toliko uvjerljive teze o njegovoj društveno-životnoj pozadini koja ga čini aktuelnim.

U jednom ad hoc pokušaju davanja odgovora, mora se računati na dvije elementarne, davno prepoznate mogućnosti. Na ovdašnji patrijarhalni mentalitet žene, s jedne, i isti taj mentalit s druge, stranačke strane. Najvjerovatnije, i jedna i druga strana, ako ne svjesno, onda barem implicite, dakle nesvjesno, polaze sa stanovišta da je politika, kao javna djelatnost, uglavnom „muški posao“, kako bi se to reklo logikom tradicionalne jezičke prakse, koja tim iskazom doslovno izražava suštinu patrijarhalne logike po kojoj je „ženama nije mjesto u politici nego u kući“.

A taj stav, kako pokazuju neka regionalna istraživanja, jednako zastupaju i muškarci žene. Tako je to na nivou ovdašnjih društvenih predrasuda, ali život, tačnije društvenoiskustvo skandinavskih zemalja govori upravo suprotno i potvrđuje da je upravo ulazak žene u politiku najefikasniji put prema „razbijanju predrasuda o ženama kao politički ‘slabijem’ spolu“.

Ono što se iskustveno zna, a za odgovor na gornje pitanje može poslužiti kao logički indikativna stavka i spoznajni orijentir, jeste činjenica da je politička ljevica, kao životno progresivnija politička opcija, sklonija otvaranju ženskom učešću u politici i javnom život, od konzervativne, idejno zatvorene etno-desnice koja dominira političkom bh. scenom.

MOJportal: Evropska unija je u proteklim godinama ostvarila značajan napredak u promoviranju rodne ravnopravnosti i on je u najvećoj mjeri ostvaren kroz zakonodavstvo koje proklamuje jednak tretman žena i muškaraca.

Koliko se Bosna i Hercegovina približila takvom napretku, uzevši u obzir da se samo dvije kandidatkinje bore za mjesto načelnice u Kantonu Sarajevo?


Bajtal: Dakle, ako zaista želimo u EU, kako to ovdašnje politike uporno ponavljaju, onda i odnos prema ženi i, posebno, njenom učešću u politici, mora biti praktično, a ne samo deklarativno, promijenjen.

Žena mora biti shvaćena i prihvaćena kao ravnopravan životni i politički (a ne samo bračni) partner, sposoban da se nosi sa izazovima naše kompleksne političke stvarnosti prezasićene logikom muškog inata i mita moći kao tradicionalno uobičajenog načina bivanja i uzajamnih društvenih odnosa.

Broj od samo dvije kandidatkinje na nivou KS, daleko je ispod izbornim zakonom obavezujuće kvote učešća žena na izbornim listama, i već sam po sebi pokazuje da se radi o grubom kršenju ljudskih prava u oblasti ozakonjene političke participacije i reprezentacije žena u bh. društvu. Broj također govori i o poražavajuće niskoj civilizacijskoj, kulturnoj i političkoj svijesti ovdašnjih partija i etno-stranaka.

A, vjerovatno, uz sve to, i niskoj društvenoj svijesti samih žena, njihove tradicionalno uslovljenje društvene inertnosti i, shodno tome, individualno-psihičke nespremnosti da uđu u politiku.

MOJportal: Daje li se ženi dovoljno prostora da bude politički aktivna? Smatrate li da je i sama žena kriva zbog inertnosti u političkom i javnom radu u odnosu na muškarce?

Bajtal: Odbijanje i nespremnost žena za bavljenje politikom, dolaze zbog, kako to, tragom nekih istraživanja, same kažu, razumijevanja politike kao „prljave djelatnosti“ koja podrazumijeva, burne rasprave, uzajamna vrijeđanja i licemjerje političkih aktera.

Također i zbog još važeće predrasude da su uspješne i politički angažovane žene „loše majke“, a njihova djeca zapostavljena i prepuštena sama sebi.

Pominje se i psihološki faktor nesigurosti i nedostatka samopouzdanja kao direktna posljedica tradicionalno istorijske i kulturne podcijenjenosti žene na ovim prostorima.

Konačno, kako se nerijetko može čuti, i odsustvo uzajamne solidarnosti među samim ženama (prepoznatljivo u dosadašnjim bh. izbornim rezultatima), može biti jedan od uzroka njihove nezainteresovanosti za aktivnu participaciju u javnom i političkom životu.

Uvažavajući sve to, ipak je riječ, o tradicionalno uskom shvatanju koncepta politike i političkog, pojednostavljeno reduciranom na čisti privremeni „radni odnos“, te bi, napredak u ovoj oblasti zahtijevao širi društveni angažman edukativne prirode iza kojega bi stajalo ministarstvo obrazovanja i kulture, i druge institucije osposobljene da pomažu razumijevanju potreba i poteškoća ulaska žena u sferu politike, osvješćujući ih za mogućnosti i načine artikulacije političkih interesa žene, odnosno, za potrebu bh. države i društva da se politički angažuju u procesima rukovođenja i odlučivanja od najšire životne i  društvene važnosti.

MOJportal: Može li žena u ulozi lidera bilo kojeg nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini donijeti pozitivnije promjene u odnosu na muškarca?

Bajtal: Naravno, garancija radikalnih promjena modela i načina vladanja i upravljanja bh. društvom, ali njihovo odsustvo sasvim sigurno cementira posljedice uobičajene nezastupljenosti ženskih interesa. Uostalom, dubina i širina bh. krize (privredna, ekonomska, politička, moralna, i, konačno, kriza savjesti), obavezuje aktualne političke aktere na svaki pokušaj koji makar teoretski i intuitivno, obećava zagovarane promjene.

Otuda društveni imperativ i praktična nužnost uključivanja žena u tokove političkog  odlučivanja, upravljanja i zaštite vlastitih interesa.

To, naravno, ne znači da žene u politici nastupaju samo sa stanovišta zaštite svojih, ženskih interesa, nego, i prije svega, da svojom ženskom senzibilnošću, ustaju u zaštitu i odbranu ukupnih, odnosno, najširih životnih interesa svih bh. građana.

Upravo to, s formalne tačke gledišta, podrazumijeva zakonsku, kvotno propisanu regulaciju što većeg ženskog učešća u politici, kako bi se podsticala i unapređivala izlaznost žena na političku scenu, i njihovo aktivno uključivanje u procese odlučivanja i raspodjele ukupne društvene moći, kojom sada dominira tradicionalno-patrijarhalni diskurs muškog razumijevanja i upravljanja.

U tom smislu, bez aktivnih napora vladajućih struktura, bez racionalnih poticaja akademske zajednice, i bez pomoći izborno izmijenjene i obavezujuće rodne legislative, učešće žena u bh. politici ostaje samo puki inventar. Ukras u slatkorječivom retoričkom polju ovdašnje interesno (o)bojene političke prakse koja, kako nam to iskustvo pokazuje, jedno misli, drugo govori, a nešto sasvim treče – radi.


(MOJportal)