Rezultati jedne, nedavno sprovedene, ankete kažu da je u Bosni i Hercegovini preko 85% stanovnika protiv nacionalizma, na način kako oni shvataju taj pojam. Pa kako to onda da živimo u državi u kojoj je najveći problem baš taj nacionalizam „izabran“ upravo glasovima tih istih građana koji su protiv njega? Jednostavno. Tako što nacionalizam svi ne doživljavamo isto, odnosno tako što je za većinu nacionalizam pojava koja se veže za ono što radi „onaj drugi“

Rezultati jedne, nedavno sprovedene, ankete kažu da je u Bosni i Hercegovini preko 85% stanovnika protiv nacionalizma, na način kako oni shvataju taj pojam.

Pa kako to onda da živimo u državi u kojoj je najveći problem baš taj nacionalizam „izabran“ upravo glasovima tih istih građana koji su protiv njega? Jednostavno. Tako što nacionalizam svi ne doživljavamo isto, odnosno tako što je za većinu nacionalizam pojava koja se veže za ono što radi „onaj drugi“. Ipak, krenimo redom.

Za Milorada Dodika i svitu oko njega, problem je što u „Teheranu“  ima više Kineza nego Srba, što Srbi nisu u prilici dobiti važna mjesta u vlasti i preduzećima, što se održivi povratak onemogućava na različite načine, što pravoslavnoj crkvi nikako da vrate imovinu...

Hajde da se složimo da je to i djelimično tačno, ali se postavlja pitanje: Šta si ti Milorade uradio da to ne bude tako? Gdje si to ti i na koji način pokazao kako se treba ophoditi prema onima koji su brojčana manjina? Gdje su ti Hrvati i Bošnjaci u institucijama vlasti RS ili u silnim općinama gdje si ti na vlasti? Kada si razgovarao sa svojim koalicionim partnerima o svemu tome što ti smeta?

Mnogo je pitanja koja bi se mogla postaviti Dodiku i njemu sličnima, ali sva bi išla u pravcu dokazivanja teze da se on ponaša upravo isto kao i njegovi partneri iz FBiH koje kritikuje, s tim da su za njega i njegove glasače upravo oni ti nacionalisti protiv kojih se treba boriti. Naravno, ni Dodik ni njegovi glasači neće komentarisati svoje dvorište.

Bošnjačkim političkim liderima, Sulejmanu Tihiću i Harisu Silajdžiću (Radončić i reis Cerić se još zagrijavaju), su puna usta Bosne i Hercegovine, multietničnosti, različitosti kao naše prednosti, jednakih prava svim građanima na teritoriji čitave BiH... Međutim, kada oni govore o tome, oni zapravo misle samo na onaj dio Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci manjina. Tako po njima jednaka prava svi moraju imati u Čapljini i Banjaluci, popis iz '91 se treba poštovati kod zapošljavanja u Bijeljini, a povratak treba pojačati u Trebinju. Za njih nacionalisti žive u Banjaluci, Trebinju, Čapljini, Bijeljini, Livnu...

To što u Kantonu Sarajevu, gdje su Tihić i Silajdžić podijelili vlast, gotovo ni jedan od principa za koje se zalažu nije ispoštovan i gdje se lokalni političari iz njihovih stranaka svojski trude da „onih drugih“ bude što je moguće manje na važnim pozicijama u vlasti ili u javnim preduzećima, ali ako je moguće i u samom Kantonu, jasno ilustruje da je njihova priča o Bosni i Hercegovini obična ubleha, što bi rekao naš narod.

Vrhunac dvoličnosti, kada je u pitanju borba za parolu „jednaka prava za sve“,  jedan od njih je pokazao na primjeru Mostara gdje se snažno borio da građani direktno biraju gradonačelnika. Ali samo dok je mislio da su Bošnjaci većina. Kada je shvatio da su Hrvati većina u Mostaru, promijenio je politički stav i sad se zalaže za potpuno drugačiji pristup koji vidimo na šta liči.

Dragan Čović, Božo Ljubić i ostali „zaštitnici hrvatskih interesa“ su možda i najglasiji u kuknjavi u vezi položaja naroda koji predstavljaju, ali ih ama baš nikada nismo čuli da kukaju zbog položaja Srba u Mostaru (ako ih tamo još uopšte ima) ili Bošnjaka u Stocu ili Livnu. Ne, za njih je nacionalizam rasprostranjen samo tamo gdje su Hrvati manjina.

Pored toga, empirijski je dokazano da je za njih odnos prema Bosni i Hercegovini i narodima koji žive u njoj direktno proporcionalan broju pozicija u vlasti koje dobiju oni, njihova familija, rođaci, kumovi i komšije. Više pozicija, više se volimo. Manje pozicija za njih automatski znači da su Hrvati više ugroženi.

Na kraju se postavlja pitanje, pa ko ih je izabrao? Isti onaj narod od kojeg se 85% izjasnilo da je protiv nacionalizma. Kako drugačije tumačiti činjenicu da su gotovo svi glasači, uz izuzetak one grupe koja je podržala multietničke stranke, glasali upravo za one čija je politika da se pokazuje prstom na "one druge" i označava ih se krivcem, a istovremeno sami čine sve da oni manje brojni istovremeno budu i manje vrijedni.

U čemu se razlikuju Dodik, Tihić, Čović, Silajdžić, Ljubić? U čemu se razlikuje cilj njihove politike? Ko je tu za Bosnu i Hercegovinu, a ko protiv nje?

Sve je to ista družina u kojoj, svako na svoj način, razvaljuje Bosnu i Hercegovinu. Jedni to i ne kriju, drugi kriju ali vrijedno rade, dok im treći snažno pomažu, uz to tvrdeći da se bore za tu istu BiH. Jadni su svi zajedno i nadajmo se da će doživiti i neki drugi sud osim suda istorije koji će im sigurno suditi.

Završimo ovaj tekst sa dvije vijesti. Jedna je dobra, druga je loša. Naravno prvo loša: u ovoj državi većina naroda su nacionalisti. A onda i dobra:  Narod je stoka. Ide za pastirom bez razmišljanja.

Iako ima i onih koji misle da je moguće promjeniti narod i ovdje naseliti, recimo Šveđane, to se, naravno, neće desiti. Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da promjenimo pastire, ako stvarno volimo Bosnu i Herecegovinu.