Nesuđeni advokat govorio je o netipičnim poslovima za jednoga načelnika, ali i o gradu koji ne samo da nije umro sa svojom uništenom industrijom, već je življi nego ikada prije

U Bosanskom kulturnom centru u Zagrebu nedavno je promovisan Bosansko-turski rječnik, što i ne bi bio događaj vrijedan velike pažnje da se ne radi o, prvo, najstarijem rječniku štokavskog narječja, nastalom prije skoro četiri stoljeća, zatim da izdavač nije jedna gradska uprava, odnosno da o Rječniku nije govorio pravnik, političar i pisac Jasmin Imamović.

Dugogodišnji načelnik Tuzle, grada nekada poznatog po ugljenu i soli, a danas po savremenim tehnologijama i umjetnosti, urbanističkom preporodu i funkcionalnoj multietničnosti, spada u one političare koji se, kako se to kaže, petljaju u svašta. Samo što on u svakom trenutku zna granicu koja se ne prelazi. Tako će i na pitanje:

“Uskufi u rječniku često, skoro kao da je Dalmatinac, a ne Tuzlak, koristi ikavicu. Bosanskohercegovački lingvist Ahmet Kasumović tvrdi da je riječ o intervenciji prepisivača, što je neprovjerljivo jer ne postoji originalni primjerak, ali uvjerljivo jer se u Tuzli koristi ijekavica, dok skandinavski slavist Svein Monnesland ostavlja mogućnost da je tu ikavicu Uskufi ponio iz najbližeg okruženja. Kojoj procjeni ste vi bliži“?; odgovoriti:

“Nije dobro da ja presuđujem između dvojice uglednih lingvista.”

Nesuđeni advokat za Slobodnu Dalmaciju govorio je o netipičnim poslovima za jednoga načelnika, ali i o gradu koji ne samo da nije umro sa svojom uništenom industrijom, već je življi nego ikada prije.

Slobodna Dalmacija: Gospodine Imamoviću, nije nimalo uobičajeno da gradska administracija izda rječnik. Obično općine i gradovi štampaju prigodne monografije koje onda niko i ne otvori. Općina Tuzla je izdavač Bosansko-turskog rječnika Muhameda Hevaija Uskufija, nastalog 1631. godine. Šta je bio povod za ponovnu objavu te knjige?

Jasmin Imamović: Tuzlak Muhamed Hevai Uskufi napisao je najstariji južnoslavenski rječnik štokavskog narječja, i to 1631. godine. Rječnik Fausta Vrančića nešto je stariji, ali kod njega se ne radi o štokavskom, nego o čakavskom narječju. Obilježili smo 410 godina od rođenja Muhameda Hevaija Uskufija i 380 godina od objavljivanja njegova i našeg Bosansko-turskog rječnika.

Slobodna Dalmacija: Osporavanje postojanja i naziva bosanskog jezika ovom je knjigom prilično obesmišljeno. Kako to da je Uskufijev rječnik među manje poznatim knjigama takve vrste i da se puno više zna za puno mlađi rječnik Vuka Stefanovića Karadžića?

Jasmin Imamović: Rječnik Vuka Karadžića odličan je, značajan i veliki rječnik. Objavljen je 187 godina nakon Bosansko-turskog rječnika znamenitog Tuzlaka. Srbijanska politika imala je ozbiljan odnos prema Vukovu rječniku i danas on predstavlja dio kolektivne svijesti čitavog Balkana. Mi Bosanci nismo na adekvatan način predstavili Bosansko-turski rječnik i za nedovoljnu poznatost ovog rječnika i njegova autora najveću krivicu snosimo sami.

Osim toga, ne treba zaboraviti da je Kraljevina SHS dekretom ukinula BiH, bosanski jezik i sve bosansko, pa je politički ambijent dugo bio takav, da je bilo malo onih koji su se usudili o tome pisati. Vrijeme je pokazalo da je fakte nemoguće ukinuti.

Slobodna Dalmacija: Tuzlansko izdanje je jedinstveno i po tome što donosi kopiju prijepisa rječnika, dakle primjerak za koji se znalo da postoji u Uppsali u Švedskoj. Riječ je o, nesumnjivo važnom, a do sada nedostupnom dokumentu. Odakle, dakle, Bosansko-turski rječnik Šveđanima, a švedski primjerak vama?

Jasmin Imamović: Ko zna kako je najstariji primjerak prijepisa stigao u Švedsku. Postupio sam jednostavno: zamolio sam prijatelja Svena Monneslenda, profesora slavistike na Univerzitetu u Oslu, da nam kopiju prijepisa pokuša nabaviti, on je to uradio i, kao jedan od dva urednika našega izdanja, obogatio ovu knjigu. Urednici rječnika su, inače, Sven Monneslend i Ahmet Kasumović. recenzenti Josip Baotić i Dragoljub Zorić.

Slobodna Dalmacija: Pravnik ste po struci, načelnik već dvanest godina, pisac koji je objavio tri romana... Šta je Jasmin Imamović po redu ili kako pravnik postane načelnik, načelnik pisac i obratno?

Jasmin Imamović: Prvo sam postao pravnik zaljubljen u svoju struku. Napisao sam, u koautorstvu, tri knjige iz oblasti evidencije prava na nekretninama i prava na njima. Onda je izbio rat i ono o čemu sam do tada pisao postalo je nebitno u odnosu na sve što se događalo oko mene.

Nisam mogao usred rata pisati o tome šta se dogodi kada između vašeg i mog posjeda meandrira rijeka. Srcem sam mogao pisati samo o onome što se oko mene događa.

Tako su nastali “Ubijanje smrti“ i “Besmrtni jeleni“, a poslije će nastati “Obožavatelj trena“ i “Molim te zapiši“. U politici sam zastao slučajno ili mi je to karakterom suđeno. Početkom 1991. godine, tadašnji gradonačelnik Selim Bešlagić od mene je zahtijevao da pomognem oko organizacije administracije i ponudio mi da kao sekretar Općine realiziram neke ideje o kojima sam prije govorio za novine i pisao.

Bio je to za mene izazov, pristao sam i to samo na kratko, kada je sve moje planove prekinuo rat i moje radno mjesto pretvorilo se u radnu obvezu. Nisam bio član niti jedne političke partije. Pošto sam u ratu govorio i pisao da je antinacionalizam najveći nivo bh-patriotizma, postao sam meta nacionalista.

Pokušali su me medijskim i političkim pritiskom, pa i različitim ponudama za razne ambasade, privoliti ili prisiliti da uđem u njihove redove, i od mene dobili reakciju u vidu mog aktivnog političkog angažmana u ljevici Tuzle. Ljevica je za mene bila jedini izbor, jer samo su u ljevici Tuzle bili i ostali ljudi svih nacionalnosti. Ušao sam u političku borbu, pobijedio i završio na mjestu na kojem sam i sada.

Slobodna Dalmacija: Pokretač ste književnih susreta Cum Grano Salis na kojima se dodjeljuje možda i najrelevantnija regionalna nagrada za roman, nazvana imenom još jednog poznatog Tuzlaka, Meše Selimovića. Kako su zamišljeni i šta su danas ti književni susreti na kojima se ocjenjuju romani iz četiri države i na četiri jezika?

Jasmin Imamović: Načelnik sam postao 2001. i iste godine osnovao književne susrete “Cum Grano Salis“. Kultura je važan faktor razvoja. Firenca i Ravenna nezamislive su bez Dantea, Frankfurt i Weimar savšeno koriste Goethea. Tuzla ima Mešu Selimovića, Derviša Sušića, Muhameda Hevaija Uskufija, Stjepana Matijevića...

Htio sam kapitalizirati djelo Meše Selimovića i pretvoriti ga u korist za roman, književnost, Tuzlu, pisce, izdavače, kritičare, teoretičare... Želio sam da Tuzla postane vlasnik velike regionalne nagrade za roman, i u tome uspio.

Slobodna Dalmacija: Za Tuzlu ste jednom rekli da je prije rata bila, ako ne jedan od najružnijih, onda svakako najružniji grad u bivšoj Jugoslaviji. Istovremeno, bila je i industrijski centar, grad rudara, evropskog prvaka u ženskoj košarci, imala nogometnog prvoligaša, ali i niz važnih umjetnika. Danas industrije skoro da i nema, rat i tranzicija pojeli su djela ruku naših očeva, ali Tuzla izgleda drugačije, bolje, urbanije nego ikada... Kako?

Jasmin Imamović: Mi smo žrtve najveće ekološke katastrofe na Balkanu, prouzročene izluživanjem slane vode ispod Tuzle.

Grad je, 500 hektara oko centra, potonuo prosječno 10 metara, a u samom centru, preko petnaest metara! To je pokidalo infrastrukturu, porušilo historijsku jezgru grada i u samom centru imali smo kombinaciju močvare i divljeg deponija. Grad je presječen na pola!

Osim toga, a i u vezi s tim, trpjeli smo redukcije vode još od 1931. godine. Grad ima dvije rječice, koje su nas, svakog proljeća, izlagale poplavama. Aerozagađenje bilo je veće nego bilo gdje u BiH. Moji saradnici i ja donijeli smo strategiju razvoja do 2015. godine.

Kada su je vidjeli, ljudi nisu vjerovali da ćemo ostvariti zacrtane ciljeve. Htjeli smo pravilno koristiti prirodno naslijeđe, kulturno naslijeđe i ljudski kapital kao faktore razvoja, i u tome u potpunosti uspjeli. Ciljeve zacrtane do 2015. godine mi smo realizirili 2010.

Ovog mjeseca donosimo strategiju razvoja do 2026. godine. Što se tiče prirodnog naslijeđa, na regulaciji vodotoka uradili smo za samo pet-šest godina više nego u prethodnih trideset i poplava više nema. Što se tiče zraka, na sistem daljinskog grijanja priključili smo sve kolektivne objekte, i u toj oblasti smo za pet godina uradili više nego u prethodnih dvadeset. Danas smo, uz korištenje alternativnih izvora energije, stvaranje energetski efikasnih zgrada, postali regionalnim liderom energetske efikasnosti.

Otklonili smo i uzrok slijeganja Tuzle. Danas slana voda za nas nije problem, nego velika korist. Umjesto močvare i divljeg deponija, danas imamo plažu sa slanim jezerima i vodopadima. Obnovili smo historijsku jezgru s nekoliko trgova i atraktivnih zgrada.

Izgradili smo deset trgova i površine pod uređenim parkovima povećali za deset puta. Izgradili smo ili stvorili uvjete za gradnju preko stotinu stambenih i poslovnih zgrada, čitave nove kvartove. Danas smo najveće gradilište u BiH. Trenutačno je u toku realizacija različitih građevinskih investicija od preko 250 miliona eura.

Slobodna Dalmacija: Vaš posljednji roman bavio se srednjovjekovnom Bosnom, a u rukopisu imate priču o Tuzli u Drugom svjetskom ratu. Što je bio motiv za pisanje knjige “Molim te, zapiši”, a što za tekst o četrdesetim godinama prošlog stoljeća?

Jasmin Imamović: Volim Tuzlu! Za nju, kao i za Bosnu i Hercegovinu, najvažniji historijski periodi su: srednjevjekovni period suverenosti i državnosti Bosne, period ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, kada je taj kontinuitet potvrđen, period Tita, kao i period obrane nezavisnosti 1992.- 1995.

“Ubijanje smrti“ i “Besmrtni jeleni“ govore o periodu 1992.-1995. “Obožavatelj trena“ govori o Titovu dobu. “Molim te zapiši“ ima radnju između 1333. i 1353. godine, tiče se stolovanja bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Nisam napisao knjigu o periodu 1941. godine i to je moj dug Tuzli. U Drugom svjetskom ratu Tuzla je sačuvala zajednički život, pokazala maksimum građanske hrabrosti i prva dokazala da Hitler nije nepobjediv. Planeta zemlja ga je pobijedila devetog svibnja 1945. Godine, a Planeta Tuzla, drugog desetog 1943. godine!

Slobodna Dalmacija: Tuzla važi za, kako se to obično kaže, posljednju oazu onog načina života po kojem je BiH bila prepoznatljiva. Zašto je, odnosno, kako je Tuzla ostala ista dok se svijet oko nje rušio i je li, zbilja, ista i koliko to može biti obzirom na, pored ostaloga, masakr njenih građana na Kapiji, počinjen četničkom granatom 25. maja 1995.?

Jasmin Imamović: Tuzla je, zbog svog geološkog karaktera (sol i ugljen), kao razvijeni industrijski centar, privukla ljude iz čak 23 različite nacionalnosti. Kada su u pitanju najmnogoljudnije bh. nacije, najviše je Bošnjaka, pa Hrvata, pa Srba.

Tuzla je još 1920. godine, sa Husinskom bunom, postala simbolom zajedničkog otpora diktaturi Karađorđevića. U Drugom svjetskom ratu, NDH je očekivala da će biti prihvaćena od Hrvata i Bošnjaka. Tuzlanski Srbi su opet, očekivali da će biti zaštićeni od svojih susjeda katolika i muslimana. Na NDH prvo su udarili antifašisti hrvatske nacionalnosti.

Ivo Bojanović, Mijo Ketrošević, Pejo Marković i drugi Husinjani, u julu 1941. godine osvajaju ustaški tabor, dočepaju se oružja i opreme i odu u partizane. Od njih deset, četiri su narodna heroja.

Tad ustaše hapse 52 člana njihovih porodica. Zatvor Nezavisne države Hrvatske, u osmom mjesecu 1941. godine, postaje tamnica, skoro isključivo Hrvata. Tada, radi užasnog balansa, ustaše odluče pobiti Srbe iz centra Tuzle. Onda se diže muslimansko društvo Senat, ustaje muftija Muhamed Šefket Kurt, doktor Mustafa Mujbegović, bivši gradonačelnici Hadžihasanaga Pašić, Murat beg Zaimović, Osman Vilović i drugi, javno protestiraju i uspijevaju ishoditi od Nijemaca zabranu ubijanja tuzlanskih Srba.

Da Tuzli vrate, ustaše javno strijeljaju Envera Šiljaka, Rudolfa Vikića i Mehmeda Suljetovića, a ubrzo zatim ubijaju i šefa ilegalnog pokreta otpora, Mahmuta Bušatliju, hapse i strijeljaju Džemala Mandžića, Amaliju i Andriju Lebeničnik i Gostu Lazarevića.

Nakon toga nastupaju četnici i ubijaju prvog partizanskog komandanta Ivana Markovića Irca, njegovog zamjenika Fadila Jahića Španca, Albina Herljevića, Mustafu Mujbegovića i druge. Od tada, skoro da i nema tuzlanskog muslimana, katolika ili pravoslavca, koji nije protiv Hitlera i njegovih pomagača. Takvo je naše historijsko pamćenje.

Naprosto, djece i unuka partizana daleko je više nego potomaka četnika i ustaša. To se pokazalo i u ratu ‘92. do ‘95. i to je danas tajna našeg brzog razvoja.